Bijeg iz Srebrenice očima djeteta
Mnogo sam voljela njegove postove i njegov način pisanja, mada me je boljelo sve to što je preživio kao i trag koje je to ostavilo na njemu.Nedostaje mi...
"Osvanuo je 11. juli 1995. godine. Sv
ima je postalo jasno da uzalud čekamo američke avione u podrumu da bomardiraju srpske položaje. Ne sjećam se kako mi je prošlo vrijeme do podne. Znam da su mi mama i otac rekli da ne izlazim ni ja, a ni sestre iz jedne sobe, jer bila je prava zbrka. Svakog momenta se moglo desiti da krenemo negdje, ili možda ponovo siđemo u podrum ili ko zna šta. Naš stan je postao prolazna stanica, ulazili su ljudi ostavljali kojekakve stvari, pa ako se sve smiri vratit će se po njih. Oko dvanaest otac je sa dvojicom amidža otišao u bolnicu trećem amidži koji je ranjen prije nekoliko dana. Oprostili su se sa njim. Potom je otac ponovo sa svojom braćom otišao do dede i nene da se vidi i sa njima. Sve je to bilo blizu pa se i brzo vratio. Za to vrijeme ja sam u tenama i sa ruksakom na leđima čekao šta će se desiti. Moja zgrada se nalazila na raskrsnici dva puta. Jedan je vodio ka selima i šumi, a drugi prema fabrikama u Potočarima.
Upravo ispred moje zgrade mnogi su ljudi posljednji put vidjeli jedni druge. Kolona sposobnih muškaraca (civila) se odvajala od grada baš putem ispred moje zgrade koji je vodio ka selima i šumi. Stanje je bilo više nego haotično. Došao je otac i skoro kroz plač rekao: “Ja ne znam šta ću”. Vidio je mogućnost da se priključi ogromnom broju muškaraca, ali čini se da mu je u tom momentu bila potrebna podrška porodice. Moja sestra je bila najglasnija «Idi, mi ćemo se snaći.» Znali smo u tom momentu da ćemo se morati suočiti sa četnicima, a isto tako smo i znali da ce četnici biti nemilosrdni prema sposobnim muškarcima, bez obzira da li je neko civil ili ne. Otac je uzeo svoju torbu koja je već bila pripremljena, a u kojoj se nalazilo nešto odjeće i malo hrane. Pozdravili smo se na vratima stana, a potom smo i mama i sestre, a i ja išli za ocem do ispred zgrade. Ponovo pozdravljanje. Ne znam da li su mama i sestre tada plakale i kako su se one pozdravile, ali se jasno sjećam svog posljednjeg zagrljaja sa ocem.
Na sebi je imao bijelu majicu i crne farmerke. Ja sam bio malo viši od njegovog struka i mogao sam ga zagrliti preko stomaka. Taj zagrljaj je za mene trajao vječnost. Nisam ništa rekao ocu. Danas mi je krivo što nisam rekao barem nešto. Nije ni on meni ništa rekao, valjda iz istih razloga. Dok je trajao moj posljednji roditeljski zagrljaj, dok me njegov grubi dlan gladio po kosi, dok su se strah i panika mogli sjeći nožem u zraku, ja sam samo pomislio «Šta ako je ovo posljednji put». Brzo sam odbacio tu ružnu misao od sebe. Baš kao što je otac brzo otišao od nas.Trčeći sam ušao u stan, izašao na balkon i tražio «moju» bijelu majicu u mnostvu drugih. Mnogo je zaista ljudi bilo na ulici. Ne znam kako ali sam skoro odmah prepoznao moga oca, u mnoštvu drugih očeva, braće i sinova. Pratio sam ga pogledom dokle god sam imao prilike za to. Sa njim su bili moja dvojica amidža, amidžin sin i dajdža. Niko od njih danas nije živ.
Zadnji put sam ih vidio kako prelaze jedan most, skoro pa trčećim korakom. Mama me vratila u kuću. Osjetio sam strah na njenom licu. Bila je sama sa nama. Imala je veliku odgovornost pred sobom.Trebala je ispuniti dato obećanje amidži i ocu. Trebala im je čuvati djecu, nas, nesigurna i nevina stvorenja čak i u mislima. Panika je zavladala u mome stanu kao nikada prije. Otac je otišao. Mama je odlučila da odemo do amidžinog stana. Tamo su strina, njena kćerkica, dedo i nena. Bila je to zgrada do naše. Ušli smo u amidžin stan koji je bio neobično pust. Nije bilo moga oca i amidža da igraju karti u papiriće za cigare. Nena je sjedila i kroz plač samo ponavljala «odoše moja djeca». Dedo je pokušavao napraviti antenu na radiju da čuje vijesti. Oduvijek sam volio biti u amidžinom stanu, jer se u spavaćoj sobi nalazio rođakov sintisajzer. Moja najomiljenija igračka. Iako nije bilo struje ja sam svirao «na suho». Ovaj put nisam ni pomislio da se igram sintisajzerom. Samo sam htio da sve prestane. Želio sam da imam moć da barem na trenutak zaustavim sve te ljude u zbrci. Izašao sam na balkon i vidio neke ljude kako postavljaju minobacač na parking benzinske pumpe. Valjda su gađali južni dio grada u kojem su već bili Srbi. Na ulicama je i dalje bilo ljudi. Muškarci su išli prema šumi, a stariji i žene i djeca prema Potočarima. Gledajući sa balkona ljude čuo sam fijuk i glasnu detonaciju. Granata je pala na «Vezionicu», zgradu u kojoj je bio smješten UN. Veliki se oblak prašine digao, a hiljade ljudi je u istom momentu leglo na ulicu. Pamtiću taj prizor. Mama me uvukla u stan. Bilo je oko dva sata, meni je otac već nedostajao, jer se nikada nisam ni na kratko rastavljao od njega, pogotovo ne u ratu. Sada ne znam ni gdje je. Tačno u tri sata slušali smo dnevnik BH Radija.
Prva vijest je bila Srebrenica. Rekli su da nije bilo potrebno bombardovanje, da je dio grada zauzet, ali da će muslimani ostati u sjevernim djelovima grada i okolnim naseljima. Dedo je zaplakao, valjda od sreće. Sljedeći momenat neću nikada zaboraviti. Vrata na stanu su provaljena, ušao je neki čovjek, opsovao nam i rekao «Hoćete da vas pokolju, evo ih iza zgrade».Bilo me je strah. Ne njih. Bilo me je strah jer sam na licima sestara i mame vidio užas kao nikada prije. Dedo je zavapio da mama i strina uzmu djecu i da idu prema Potočarima, a on i nena će polako. Tako je i bilo. Istrčali smo iz zgrade. Vidio sam transporter UN-a koji ide u rikverc prema potočarima. Ispred njega su išli vojnici u crnim uniformama. Trčali smo nekih 30-ak metara, sestra nas je prekinula. »Mama vidi četnici». Ljudi u crnim uniformama su silazili niz brdo, derali se i pucali po narodu. Trčali smo kao nikad. Sestra je pitala jednog od mnogih UN-ovih vojnika gdje ćemo, rekao je idite u Potočare. Na pola puta prema Potočarima, vidio sam na nebu dva aviona. Letjeli su jako brzo i visoko. Odmah me prelio neki hladni znoj. U glavi sam već zamisljao kako cemo živjeti svi u Potočarima, a da će avioni bombardirati Srbe u gradu koji je već bio njihov. Ne znam da li se to desilo. Granate su padale svuda oko nas i nije bilo moguće ocijeniti ima li nekih detonacija u gradu.....
ostatak teksta se može pročitati na
http://www.islambosna.ba/tekstovi-i-knjige/oziljci-vremena/25596-bijeg-iz-srebrenice-oima-djeteta
