smiraj

Mudri dedo sa sela izrek'o antologijsku: - Žena s djetetom nije isto što i krava s teletom. Krava je bolja s teletom, ali žena nije. To se ne uzima u kuću. Hoćeš gojit' ono što joj je drugi sklep'o?! Ona je fakat ljepotica. Ma s naslovne strane nijedna joj nije ravna. Prefinjena i odgojena. Nije nikad pristala biti manekenka i gazat' po crvenim tepisima. Sebe je vidjela u nekoj naučno-obrazovnoj ustanovi. Ono da bude žena od katedre. Međutim, već na prvoj godini faksa premunt'o je lik od zla oca od gore matere. Kakvi već nalete na takve ženske. Napravio joj dijete, vjenčali se. Okrenuo joj se život za 666 posto. Da vam ne pričam detalje, uglavnom svi se rodili kad se uspjela razvest' i riješiti budale i nasilnika. S djetetom u naručju otišla svojima. Roditelji se savili oko curice, a ona se zaposlila na nekom onako mjestu, da može od nečega živjet' dok završi fakultet. Nije joj bilo jednostavno. Roditelji strogi, nad glavom stalno. Opekli se ljudi dajući joj punu slobodu pa sad i na jogurt pušu. Da opet ne naleti na kakvog fakina. Kontroliraju vrijeme dolaska, odlaska, zadržavanja u kupovini, ma sve. Oprez je majka mudrosti. Na svaki njen prijedlog kažu: - Ti si imala pravo izbora. Vidimo kako si bila izabrala. Sad šuti i slušaj malo pametnije. E na tom onako radnom mjestu, našao se neki isto tako onako momak. Zaljubio se u nju do ušiju. Lijego i ustaj'o misleći na nju. U san mu dolazila i na javi i u snu. Počeo oblijetati oko nje na sve načine. Nekako se i curice dokop'o, pa je nos'o na ramenima po Pionirskoj dolini, kupov'o joj sladolede, igračke, glumio oca, sve ne bi li nju pridobio. I radio je on to iskreno, nema priče. Toliko nju volio, da je volio sve njeno, pa i dijete. Obećav'o da će poginut' za nju, sve učiniti da bude njegova, da je nikad neće razočarat'. Malo pomalo ona počela popuštat'. Nije to bila neka ljubav i strast s njene strane. Ali, eto, bila neka fina relacija koja je počivala na toplini i iskrenosti. I ona počela pomalo uzvraćat'. Uskoro joj je na koljenima uručio vjerenički prsten. Ona ga tada dovela u kuću. Upoznala s roditeljima. Pokazala prsten. Prekinula taj neki začarani krug. On sav ozaren otiš'o ocu i materi da im saopći sretnu vijest da im u kuću dovodi najljepšu i najfiniju mladu koju su mogli zamisliti ...Ali s djetetom. Jao koja se kuka i motika podigla. Kao da dovodi zmiju otrovnicu, a ne dijete. To se sastalo familijarno vijeće. Mudri dedo sa sela izrek'o antologijsku: - Žena s djetetom nije isto što i krava s teletom. Krava je bolja s teletom, ali žena nije. To se ne uzima u kuću. Hoćeš gojit' ono što joj je drugi sklep'o?! Hoćeš da ti sutra taj drugi dolazi pred kuću da fol uzme dijete pa opet ćejfi s materom. Nikad toj maloj nećeš biti k'o njen otac. Njega će voljet', a ti ćeš patit'! Momak ostao pri svom: - Volim je i gotovo. Familija poduzela oštrije mjere. Izbacili ga sa sprata kuće predviđenog i izgrađenog za njega. Završio u šupi, pored cuke. On je idalje ostajao pri svom. Bit će tu dok se ne snađe. Ona se sekirala, prste lomila. Šta sve prolazi zbog nje. Odgovarala ga. Ubjeđivala da nije vrijedna te žrtve... On nije odustaj'o... Još neko vrijeme. A onda se k'o cuko, pored kojeg je živio, uvukao u kuću materi i ocu. Pokajnički. Eto neće kad oni nisu za to. Više njih poštuje nego što nju voli. Prestao se javljati k'o zadnja hinja. Ona ga nazvala još koji put. Nije se javlj'o. Na poslu kad su se sreli, samo oborio glavu: - Ne mogu protiv svih, džaba. Uvijek ću te voljeti... Tu ga je prekinula i samo je tiho rekla: - Ja te nisam ni tjerala. Sam si htio! Okrenula se i zašutjela. U kući joj je još gore. Sad joj na nos nabijaju da je poduplala pogrešan izbor, da ne zna, da je naivna i glupa i da treba samo njih slušat'. S njihovom pameću neće pogriješiti. A sa svojom neće daleko dogurat'. Možda bi joj bilo bolje da je ušla u manekenske vode. Barem ne bi smjela neko vrijeme zatrudnjet'. Indira Kučuk-Sorguč

U želji da oživi stvaralački duh bosanskih autora poezije, web portal IslamBosna.ba pokreće Takmičenje u islamskom stihu: Pero bosanskih velikana 2012. Sve potrebne informacije su dostupne u ostatku teksta, a eventualna pitanja možete postaviti putem e-mail adrese: jasko@islambosna.ba. Na samom početku upućujemo dovu da Allah dz.š. podari takmičarima plodonosnu inspiraciju, a žiriju mudrost i pravedan izbor najboljih radova. Sretno!

PRAVILNIK

1. Takmičenje

1.1. Organizator takmičenja je: Web portal IslamBosna.ba.

1.2. Cilj takmičenja je da da obuhvati sto veći broj ljudi kako bi imali priliku da prema sadržaju izraze svoje stvaralaštvo i kreativnost.

1.3. Takmičenje se organizira na stranici portala Islambosna.ba, gdje se od takmičara očekuje da svoja razmišljanja na temu izraze u stihovima putem bilo kojeg lirskog izričaja.

1.4. Svaki takmičar ima pravo učešća samo s jednim radom.

1.5. Dužina rada ne smije biti veća od jedne stranice A4 formata napisane fontom Arial, Times New Roman ili Calibri, a veličine fonta od minimalno 12.

1.6. Sav neprimjeren, nemoralan, nezakonit materijal ili onaj koji na bilo koji način vrijeđa ljude ili zajednicu biti će smjesta uklonjen i izbačen s takmičenja, bez ikakvog prethodnog objašnjenja. Korisnik koji je takav materijal priložio takmičenju bit će diskvalificiran i daljnje sudjelovanje u takmiičenju bit će mu/joj onemogućeno.

1.7. Organizator zadržava pravo da samostalno, bez ikakvog upozorenja, iz takmičenja ukloni materijale koje po bilo kojoj osnovi smatra neprimjerenim a da pri tome ne obavijesti učesnike.

1.8. Imena najuspješnijih autora bit će objavljena na stranici IslamBosna.ba najkasnije mjesec dana nakon završetka takmičenja, tj. 31. januara 2012. godine.

1.9. IslamBosna.ba zadrzava pravo da objavi bilo koji pristigli rad i ime njegovog autora, na portalu IslamBosna.ba kao i u drugim medijima.

1.10. Tema takmičenja je slobodnog karaktera.

1.11. Takmičenje je otvoreno od 1. - 31. januara 2012.

1.12 Sve dodatne informacije mogu se dobiti na e-mail adresu jasko@islambosna.ba.

2. Pravo sudjelovanja u takmičenju

2.1. Takmičenje je otvoreno za sve zainteresovane.

2.2. Starosna dob takmičara nije ograničena, ali maloljetne osobe moraju navesti ime roditelja ili staratelja kako bi mogli dokazati identitet prilikom preuzimanja nagrade.

2.3. Pravo sudjelovanja imaju svi radovi koji nisu objavljivani u drugim medijima, knjigama ili zbirkama.

2.3. Administracija IslamBosna.ba portala kao i članovi komisije nemaju pravo učešća u takmičenju.
 
3. Prijava radova

3.1 Radovi se šalju u obliku e-mail priloga (attachment-a) na adresu: jasko@islambosna.ba.

3.2 Rad se može dostaviti biti u bilo kojem formatu dostupnom za pisanje teksta (.doc, .docx, .pdf, .txt, itd).

3.3 U e-mailu je potrebno navesti:
      a. Ime i prezime autora
      b. Ime i prezime roditelja ili staratelja ukoliko je riječ o maloljetnoj osobi
      c. Kontakt telefon

4. Komisija

4.1. Radove će nakon završetka takmičenja pregledati stručni žiri u sastavu:
Emina Kamenarević - urednica izdavačke kuće Connectum
Jasmina Sejtarija - vlasnica IP "Sejtarija"
Esad Bajić - bibliotekar u biblioteci Medžlisa IZ Konjic

5. Nagradni fond

5.1 Nagrađena će biti tri najbolja rada i to:
Prvo mjesto: 100 KM i knjiga "Bosna i Hercegovina - 1000 pitanja i 1000 odgovora"
Drugo mjesto: 50 KM i knjiga "Daleko od Medine" autorice Assia Djebar
Treće mjesto: 50 KM i knjiga "Vertigo" autora Amela Suljovića

5.2 Nagrade su obezbijedili
IslamBosna.ba - novčane nagrade
Knjižara Sejtarija - knjižne nagrade

6.  Prihvatanje uvjeta

6.1. Sudjelovanjem u takmičenju svaki učesnik prihvata prava i obaveze iz ovog Pravilnika.

http://www.islambosna.ba/vijesti/vijesti-bih/33237-takmienje-u-islamskom-stihu-pero-bosanskih-velikana-2012

Mnogo sam voljela njegove postove i njegov način pisanja, mada me je boljelo sve to što je preživio kao i trag koje je to ostavilo na njemu.Nedostaje mi...

"Osvanuo je 11. juli 1995. godine. Svima je postalo jasno da uzalud čekamo američke avione u podrumu da bomardiraju srpske položaje. Ne sjećam se kako mi je prošlo vrijeme do podne. Znam da su mi mama i otac rekli da ne izlazim ni ja, a ni sestre iz jedne sobe, jer bila je prava zbrka. Svakog momenta se moglo desiti da krenemo negdje, ili možda ponovo siđemo u podrum ili ko zna šta. Naš stan je postao prolazna stanica, ulazili su ljudi ostavljali kojekakve stvari, pa ako se sve smiri vratit će se po njih. Oko dvanaest otac je sa dvojicom amidža otišao u bolnicu trećem amidži koji je ranjen prije nekoliko dana. Oprostili su se sa njim. Potom je otac ponovo sa svojom braćom otišao do dede i nene da se vidi i sa njima. Sve je to bilo blizu pa se i brzo vratio. Za to vrijeme ja sam u tenama i sa ruksakom na leđima čekao šta će se desiti. Moja zgrada se nalazila na raskrsnici dva puta. Jedan je vodio ka selima i šumi, a drugi prema fabrikama u Potočarima.

Upravo ispred moje zgrade mnogi su ljudi posljednji put vidjeli jedni druge. Kolona sposobnih muškaraca (civila) se odvajala od grada baš putem ispred moje zgrade koji je vodio ka selima i šumi. Stanje je bilo više nego haotično. Došao je otac i skoro kroz plač rekao: “Ja ne znam šta ću”. Vidio je mogućnost da se priključi ogromnom broju muškaraca, ali čini se da mu je u tom momentu bila potrebna podrška porodice. Moja sestra je bila najglasnija «Idi, mi ćemo se snaći.» Znali smo u tom momentu da ćemo se morati suočiti sa četnicima, a isto tako smo i znali da ce četnici biti nemilosrdni prema sposobnim muškarcima, bez obzira da li je neko civil ili ne. Otac je uzeo svoju torbu koja je već bila pripremljena, a u kojoj se nalazilo nešto odjeće i malo hrane. Pozdravili smo se na vratima stana, a potom smo i mama i sestre, a i ja išli za ocem do ispred zgrade. Ponovo pozdravljanje. Ne znam da li su mama i sestre tada plakale i kako su se one pozdravile, ali se jasno sjećam svog posljednjeg zagrljaja sa ocem.

Na sebi je imao bijelu majicu i crne farmerke. Ja sam bio malo viši od njegovog struka i mogao sam ga zagrliti preko stomaka. Taj zagrljaj je za mene trajao vječnost. Nisam ništa rekao ocu. Danas mi je krivo što nisam rekao barem nešto. Nije ni on meni ništa rekao, valjda iz istih razloga. Dok je trajao moj posljednji roditeljski zagrljaj, dok me njegov grubi dlan gladio po kosi, dok su se strah i panika mogli sjeći nožem u zraku, ja sam samo pomislio «Šta ako je ovo posljednji put». Brzo sam odbacio tu ružnu misao od sebe. Baš kao što je otac brzo otišao od nas.Trčeći sam ušao u stan, izašao na balkon i tražio «moju» bijelu majicu u mnostvu drugih. Mnogo je zaista ljudi bilo na ulici. Ne znam kako ali sam skoro odmah prepoznao moga oca, u mnoštvu drugih očeva, braće i sinova. Pratio sam ga pogledom dokle god sam imao prilike za to. Sa njim su bili moja dvojica amidža, amidžin sin i dajdža. Niko od njih danas nije živ.

Zadnji put sam ih vidio kako prelaze jedan most, skoro pa trčećim korakom. Mama me vratila u kuću. Osjetio sam strah na njenom licu. Bila je sama sa nama. Imala je veliku odgovornost pred sobom.Trebala je ispuniti dato obećanje amidži i ocu. Trebala im je čuvati djecu, nas, nesigurna i nevina stvorenja čak i u mislima. Panika je zavladala u mome stanu kao nikada prije. Otac je otišao. Mama je odlučila da odemo do amidžinog stana. Tamo su strina, njena kćerkica, dedo i nena. Bila je to zgrada do naše. Ušli smo u amidžin stan koji je bio neobično pust. Nije bilo moga oca i amidža da igraju karti u papiriće za cigare. Nena je sjedila i kroz plač samo ponavljala «odoše moja djeca». Dedo je pokušavao napraviti antenu na radiju da čuje vijesti. Oduvijek sam volio biti u amidžinom stanu, jer se u spavaćoj sobi nalazio rođakov sintisajzer. Moja najomiljenija igračka. Iako nije bilo struje ja sam svirao «na suho». Ovaj put nisam ni pomislio da se igram sintisajzerom. Samo sam htio da sve prestane. Želio sam da imam moć da barem na trenutak zaustavim sve te ljude u zbrci. Izašao sam na balkon i vidio neke ljude kako postavljaju minobacač na parking benzinske pumpe. Valjda su gađali južni dio grada u kojem su već bili Srbi. Na ulicama je i dalje bilo ljudi. Muškarci su išli prema šumi, a stariji i žene i djeca prema Potočarima. Gledajući sa balkona ljude čuo sam fijuk i glasnu detonaciju. Granata je pala na «Vezionicu», zgradu u kojoj je bio smješten UN. Veliki se oblak prašine digao, a hiljade ljudi je u istom momentu leglo na ulicu. Pamtiću taj prizor. Mama me uvukla u stan. Bilo je oko dva sata, meni je otac već nedostajao, jer se nikada nisam ni na kratko rastavljao od njega, pogotovo ne u ratu. Sada ne znam ni gdje je. Tačno u tri sata slušali smo dnevnik BH Radija.

Prva vijest je bila Srebrenica. Rekli su da nije bilo potrebno bombardovanje, da je dio grada zauzet, ali da će muslimani ostati u sjevernim djelovima grada i okolnim naseljima. Dedo je zaplakao, valjda od sreće. Sljedeći momenat neću nikada zaboraviti. Vrata na stanu su provaljena, ušao je neki čovjek, opsovao nam i rekao «Hoćete da vas pokolju, evo ih iza zgrade».Bilo me je strah. Ne njih. Bilo me je strah jer sam na licima sestara i mame vidio užas kao nikada prije. Dedo je zavapio da mama i strina uzmu djecu i da idu prema Potočarima, a on i nena će polako. Tako je i bilo. Istrčali smo iz zgrade. Vidio sam transporter UN-a koji ide u rikverc prema potočarima. Ispred njega su išli vojnici u crnim uniformama. Trčali smo nekih 30-ak metara, sestra nas je prekinula. »Mama vidi četnici». Ljudi u crnim uniformama su silazili niz brdo, derali se i pucali po narodu. Trčali smo kao nikad. Sestra je pitala jednog od mnogih UN-ovih vojnika gdje ćemo, rekao je idite u Potočare. Na pola puta prema Potočarima, vidio sam na nebu dva aviona. Letjeli su jako brzo i visoko. Odmah me prelio neki hladni znoj. U glavi sam već zamisljao kako cemo živjeti svi u Potočarima, a da će avioni bombardirati Srbe u gradu koji je već bio njihov. Ne znam da li se to desilo. Granate su padale svuda oko nas i nije bilo moguće ocijeniti ima li nekih detonacija u gradu.....

ostatak teksta se može pročitati na

http://www.islambosna.ba/tekstovi-i-knjige/oziljci-vremena/25596-bijeg-iz-srebrenice-oima-djeteta

Malik Ibn Dinaar je rekao: ”O čuvari Kur’ana! Šta je Kur’an zasadio u vaša srca? Doista je Kur’an proljeće za srce vjernika kao što je kiša proljeće za zemlju.”

”Srcu ne koristi ništa više kao što koristi čitanje Kur’ana sa razmišljanjem, pa kada čita Kur’an i razmišlja o njemu i njegovim porukama i mudrostima, dobiva ono što mu je potrebno i to je lijek za njegovo srce. Učenje Kur’ana sa razmišljanjem bolje je, pa makar bilo manje, u odnosu na učenje cijelog Kur’ana bez razmišljanja. Jer, učenje sa razmišljanjem i razumijevanjem koristi srcu i biva razlog povećanja imana i osjećanja slasti tokom učenja Kur’ana.” Ibn Kajjim

”Kur’an je objavljen da bi se o njemu razmišljalo i postupalo u skladu sa njegovim smjernicama, zato ga učite djelima, tj. postupajte po njemu, i razmišljajte o njegovim ajetima. Tako mi Allaha, Kur’an nije samo puko čitanje i pamćenje ajeta, ima onih koji čitaju cijeli Kur’an ali im od njegovog čitanja ne ostaje trag na djelima i bontonu.” Hasan el Basri

Ibn Abbas r.a., je rekao: "Razmišljanje o dobru povlači djelo ka činjenju tog dobra

Sufjan, r.a., rekao je: ”Za mene u Kur’anu nema težeg ajeta od ajeta: ‘Reci: O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali (tj. ikameh)Tevrata i Indžila i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš…”, a pridržavanje (tj. ikameh) Knjige jeste njeno razumijevanje i postupanje po njoj.”

Ibn Omer, r.a., je rekao: ”Vidio sam čovjeka koji uči Kur’an, a njegovo učenje ne povećava mu iman, uči od Fatihe pa do zadnje sure ne znajući šta mu se naređuje od onoga što je učio, i to mu ne smeta.”

Adžrij objašnjava stanje učača Kur’ana i njegovog pokornog srca naspram Allahovog govora, tj. kakav je njegov odaziv, kako preispituje sebe i kako traži odgovore od Sveznajućeg: Učač Kur’ana postavlja pitanje samome sebi (razmatrajući da li Kur’an utječe na njegovu dušu): ”Da li ću biti bogobojazan? Kada ću se ubrojati u red skrušenih? Kada ću biti od strpljivih? Kada ću biti iskren? Da li ću zahiditi (odricati se) na dunjaluku? Da li ću priželjkivati ahiret? Da li ću se kajati zbog grijeha? Da li sam spoznao neprekidne Allahove blagodati prema sebi? Da li sam Mu zahvalan na njima? Da li sam razumio Božiji govor? Da li sam nadvladao svoju dušu od prohtjeva? Da li ću se boriti na Božijem putu? Da li čuvam svoj jezik od lošega? Da li čuvam svoja stidna mjesta? Da li se istinski stidim Allaha? Kada ću se zanimati svojim problemima i nedostacima? Kada ću popraviti svoje stanje? Da li sam istinski branilac Kur’ana? Da li volim ono što Allah voli? Da li mrzim ono što Allah mrzi?”

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Učenjaci, daije i reformisti, koji daju svoje živote na Allahovom putu zbog svoje iskrenosti prema Njemu, zauzimaju cijenjeno mjesto u srcima ljudi.

Sejjid Kutb je jedan od tih daija i mislilaca. Njegovo vješanje je ostavilo dubok uticaj na one koji su ga poznavali i shvatili njegovo istinsko i čvrsto vjerovanje. Dvojica policajaca, koji su bili svjedoci Sejjidovog pogubljenja 1966. godine, bili su veoma pogođeni njegovim vješanjem.

Bilo je stvari o kojima nismo razmišljali, a koje su uzrokovale velike promjene u našim životima. Svake noći smo u vojnom zatvoru primali stare i mlade, muškarce i žene.

Rečeno nam je da su to bili izdajnici koji su sarađivali sa Židovima i da moramo izvući njihove tajne. Jedini način da se to uradi je bio kroz žestoka  mučenja!

Nismo se ustručavali da deformišemo izgled njihovih tijela upotrebom raznih vrsta palica i bičeva. Mi smo to činili sa čvrstim uvjerenjem da smo obavljali svetu dužnost. Međutim, ubrzo smo se susreli sa neobjašnjivim stvarima.  Shvatili smo da su ti „izdajnici” strogo obavljali svoje molitve noću neprestano izgovarajući Allahovo ime, čak i kad su bili mučeni.

Neki od njih su čak i umrli za vrijeme bičevanja ili dok su ih divlji psi napadali. Ipak, oni su i tada imali osmijeh na svojim licima i neprestano su spominjali Allahovo ime.

Zbog toga nam je postalo sumnjivo ono što nam je rečeno o njima jer je bilo nemoguće da tako pobožni vjernici budu izdajnici koji su sarađivali sa Allahovim neprijateljima!

Moj brat i ja smo se tajno dogovorili da izbjegavamo da im nanosimo bol. Nastojali smo da im pružimo pomoć koliko god je to bilo moguće. Allahovom milošću, naš boravak u tom zatvoru nije dugo trajao.

Naš posljednji zadatak je bio da čuvamo ćeliju u kojoj je bio zatvoren jedan od zatočenika. Opisan nam je kao najopasniji od svih njih, tj. njihov vođa.  Zvao se Sejjid Kutb.

Čovjek je zbog mučenja bio u bolovima do te mjere da nije mogao više da stoji na svojim nogama.

Oni su ga nosili u vojni sud da bi razmatrali njegov slučaj. Jedne noći je došlo naređenje da ga objesimo. Doveli su mu šejha da ga podsjeti na Allaha (prije nego što ga pogube).

Rano ujutro sljedećeg dana, moj brat i ja smo ga držeći za ruke odveli do vozila u kojem su bili i neki drugi zatočenici. Vozilo je nekoliko trenutaka kasnije krenulo prema mjestu pogubljenja. Iza nas su bila vojna vozila u kojima su se vozili naoružani vojnici koji su čuvali zatočenike.

Naoružani vatrenim oružjem, vojnici su brzo zauzeli mjesta koja su im unaprijed bila određena, dok su službenici pripremili sve ostalo, uključujući i vješala za zatvorenike.  Uskoro su im konopci stavljeni oko vratova, a dželat je stajao čekajući naređenje da ukloni postolja ispod nogu optuženih. Ispod crne zastave je stajao vojnik koji je imao zadatak da je podigne za vrijeme pogubljenja.

Najimpresivnije su bile riječi koje su oni uputili svojoj braći i sestrama, dajući im dobre vijesti o ponovnom susretu sa njima u Džennetu, zajedno sa Poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima.  Ove riječi su popraćene dirljivim uzvicima: „Allahu ekber, sva zahvala pripada Njemu!”

U ovim jezivim trenucima smo čuli približavanje vozila. Stražar je otvorio kapiju na kojoj se pojavio visoko rangirani oficir. On je prodornim glasom izdao naređenje konvoju da se zaustavi.

Oficir se zatim uputio prema Sejjidu. Naredio je da mu se ukloni povez sa očiju.

Potom mu se obratio drhtavim glasom: „Moj brate, Sejjide, naš dobronamjerni i milostivi predsjednik (egipatski predsjednik) će vas pomilovati i poklonit će vam vaše živote ako napišeš i potpišeš samo jednu rečenicu.”

Oficir nije ni čekao da Sejjid odgovori. Brzo je otvorio bilježnicu koju je držao u ruci i rekao je: „Napiši, moj brate, samo ovu rečenicu: 'Bio sam kriv i izvinjavam se.'”

Sejjid ga pogleda svojim bistrim očima. Neopisivi osmijeh mu se pojavi na licu, a zatim reče oficiru iznenađujuće mirnim glasom: „Nikada! Nikada ne bih zamijenio ovaj privremeni život sa vječnim životom na Ahiretu!”

Oficir mu uzvrati tužnim glasom: „Ali, to će značiti vašu smrt, Sejjide!“

Sejjid odgovori: „Mi žudimo za smrću na Allahovom putu. Allahu ekber!”

Ovo nam je pokazalo čvrstoću vjere pravih vjernika. Nemoguće je bilo nastaviti taj dijalog. Oficir je signalizirao dželatu da izvrši pogubljenje.

Uspjeli su samo da izgovore: „Nema boga osim Allaha, Muhammed je Njegov Poslanik.”

Uskoro su se tijela Sejjida i njegove braće njihala na vješalima.

To nećemo zaboraviti sve dok smo živi! Njihova čvrstoća u vjeri je imala jak uticaj na nas. Zbog toga smo postali pobožniji i bogobojažljiviji. Molimo Allaha da nas učvrsti na pravom putu. Amin!!!

Iz knjige “Allahovi pokajnici”

Od Enesa ibn Malika ,radijallahu anhu, se prenosi da je rekao:

“Došao je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem, u Medinu, a ja sam tada imao osam godina, pa me je moja majka povela do njega i rekla: „O Allahov Poslaniče, Ensarije i njihove žene ti udjeliše poklone, svi osim mene, i ja nisam našla ništa drugo što bih ti poklonila osim ovog mog sina, pa ga primi od mene da ti služi, te sam služio Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, deset godina, i nikad me nije udario niti uvrijedio niti mi se ikad u lice namrštio i prvi savjet koji mi je rekao bio je: „O sinčiću moj, čuvaj moju tajnu bićeš mu'min, te ne bih o njegovoj tajni obavjestio nikoga. Čak kad bi mi moja majka ili žene Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, tražile da im kažem njegovu tajnu ja im je ne bih rekao niti bih je ikada ikome rekao.

Zatim mi reče: „O sinčiću moj, propisno uzimaj abdest, produžit će ti se život i voljet će te tvoje dva čuvara ( meleka ).

Zatim reče: „O sinčiću moj, ako možeš da ne zanoćiš osim pod abdestom, nemoj, jer onaj kome dođe smrt dok je pod abdestom daće mu se šehadet”.

Zatim rece: „O sinčiću moj, ako možeš da neprestano klanjaš, učini to, jer meleki neprestano donose salavat na tebe dokle god klanjaš”.

Zatim reče: „O sinčiću moj, čuvaj se okretanja u namazu, jer okretanje u namazu ga kvari. A ako baš to moraš učiniti, onda samo u dobrovoljnim, a nikako u propisanim (namazima)”.

Zatim reče: „O sinčiću moj, kada činiš ruku' stavi dlanove na svoja koljena i razdvoji prste i odigni ruke (laktove) u stranu. Pa kada digneš glavu sa ruku'a neka ti se svaki pršljen vrati na svoje mjesto, jer Allah neće gledati na Sudnjem danu u onoga koji ne bude ispravljao leđa na ruku'ima i sedždama”.

Zatim reče: „O sinčiću moj, kada činis sedždu, ne kljucaj kao što kljuca pjetao i ne padaj ničice kao što to čini pas i ne pružaj laktove kao što to čini zvijer i prostri poleđinu svojih stopala na zemlju i stavi svoju stražnjicu na svoje pete, pa će ti to (ispravno obavljanje namaza) olakšati polaganje računa na Sudnjem danu”.

Zatim reče: „Upotpuni kupanje od džunupluka, izaći ćeš iz svoje posude za kupanje a da na tebi neće biti grijeha niti pogreške. Rekoh: “Dao bih za tebe i oca i majku, a šta je to upotpunjavanje?” Reče: “Nakvasi korijen svoje kose i očisti spolni organ”.

Zatim reče: „O sinčiću moj, ako možeš da nešto od svojih namaza klanjaš u svojoj kući, učini to, jer će to povećati dobro tvoje kuće”.

Zatim reče: „O sinčiću moj, kada uđeš kod svojih ukućana nazovi selam, to će biti bereket i za tebe i za tvoje ukućane”.

Zatim reče: „O sinčiću moj, kada izađeš iz svoje kuće neka ti pogled ne padne ni na kog od sljedbenika kible a da mu ne nazoveš selam, tako ćeš se vratiti sa uvećanim dobrim djelima”.

Zatim reče: „Ako možeš da omrkneš i da osvaneš a da u tvom srcu nema mržnje ni prema kome (od muslimana) učini to”.

Zatim reče: „O sinčiću moj, kada izađeš iz svoje kuće, neka ti pogled ne padne na nekog od sljedbenika kible a da ne misliš da je on bolji od tebe”.

Zatim reče: „O sinčiću moj, ako si zapamtio ovaj moj vasijjet neka ti ne bude ništa draže od smrti (radi susreta s Gospodarom).

Zatim reče: „O sinčiću moj, ovo je od mog sunneta, a ko oživi moj sunnet taj me je zavolio, a ko me zavoli biće sa mnom u džennetu”.

Ne prenosi se od Enesa s ovakvom potpunosti osim s ovim senedom. Muslim el-Ensari se izdvaja s ovom predajom, a on je pouzdan.

Ovo je verzija Taberanije, a mimo njega u nešto izmjenjenoj formi bilježe još Ebu Ja'la, Se'id ibn Mensur i Ebu-l-Hasan el-Kassan.

U predanju od Ebu Ja’le stoji da je Enes ibn Malik, r.a. rekao: Oporučio mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “ O Enese, upotpuni abdest, produžit će ti se život. O Enese, klanjaj duha namaz, jer je on namaz pokajnika prije tebe. O Enese, nazovi selam svojim ukućanima, povećat će ti se tvoja dobra djela. O Enese, nazovi selam onome koga sretneš od moga ummeta, povećat će ti se tvoja dobra djela. O Enese, mnogo klanjaj noću i danju, zavoljeće te tvoja dva čuvara (meleka pratioca). O Enese, zanoći čist (pod abdestom), pa ako umreš, umrijet ćeš kao šehid. O Enese, poštuj starijeg a smiluj se mlađem.”

------------------------------------------

U drugoj verziji stoji: O sinčiću moj, sakrij moju tajnu, bićeš mu’min. O sinčiću moj, upotpuni abdest, voljet ćete tvoja dva čuvara (meleka) i produžit će ti se život. O Enese, propisno se okupaj poslije džunupluka, izaći ćeš iz svoje posude za kupanje a da na tebi neće biti grijeha niti pogreške, nakvasi korijen svoje kose i operi svoj spolni organ. O sinčiću moj, ako možeš neprestano da budeš pod abdestom učini to, jer onaj kome dođe smrt dok je pod abdestom dat će mu se šehadet. O sinčiću moj, ako možeš da neprestano klanjaš učini to, jer meleki ne prestaju da te blagosiljaju dokle god si u namazu. O Enese, kada činis ruku’ stavi svoje ruke na svoja koljena, rastavi između prstiju i podigni svoje laktove u stranu. O sinčiću moj, kada digneš svoju glavu sa ruku’a, neka ti se svaki pršljen vrati na svoje mjesto, jer Allah neće gledati na Sudnjem danu u onoga koji ne bude ispravljao svoja leđa između ruku’a i sedždi. O sinčiću moj kada činiš sedzdu spusti svoje čelo i svoje dlanove na zemlju, i ne kljucaj kao što kljuca pjetao. Ne spuštaj se kao što to čini pas i ne spuštaj laktove kao što to čini zvjer. Prostri poleđinu svojih stopala na zemlju i stavi svoju stražnjicu na svoje pete, jer će ti to uistinu olakšati polaganje računa na Sudnjem danu. I čuvaj se okretanja u namazu, jer okretanje u namazu upropaštava. A ako baš to moraš učiniti, onda samo u nafilama, a nikako u farzovima. O sinčiću moj, ako možeš da išta od svog namaza obaviš u svojoj kući učini to, jer to će ti povećati dobro tvoje kuće. O sinčiću moj, kada izađeš iz svoje kuće neka ti pogled ne padne ni na kog od sljedbenika kible a da mu ne nazoveš selam, jer tako ćeš se vratiti oproštenih grijeha. O sinčiću moj, kada uđeš u svoju kuću nazovi selam, to će ti biti bereket za tebe i za tvoje ukućane. O sinčiću moj, ako možeš da osvaneš i omrkneš a da u tvom srcu nema mržnje ni prema kome to će ti olakšati polaganje računa. O sinčiću moj, ako budeš slijedio ovaj moj vasijjet neće ti biti ništa draže od smrti. O sinčiću moj, uistinu je ovo od mog sunneta, a ko oživi moj sunnet taj me je zavolio, a ko me zavoli biće sa mnom na mom stepenu u Džennetu.”

Upitan je Alija, radijallahu anhu, koja je Allahova vojska najjača, pa je rekao: ''Posmatrao sam željezo i mislio sam da je to najjača Allahova vojska, zatim sam posmatrao vatru i vidio sam da vatra topi željezo, pa sam pomislio da je vatra najjača Allahova vojska, zatim sam posmatrao vodu i vidio da voda gasi vatru, pa sam pomislio da je voda najjača Allahova vojska, onda sam posmatrao oblake i vidio da oni nose vodu i pomislio sam da su oblaci najjača Allahova vojska, nakon toga sam  razmišljao o vjetru koji razgoni oblake, pa sam pomislio da je vjetar najjača Allahova vojska, zatim sam gledao planine kako svojom postojanošću prkose vjetru, pa sam pomislio da su planine najjača Allahova vojska, nakon toga sam razmišljao o čovjeku i vidio da on osvaja i najviše vrhove planina, pa sam pomislio da je insan najjača Allahova vojska, onda sam razmišljao o onome što savladava čovjeka, pa sam vidio da je to san i mislio sam da je san najjača Allahova vojska, nakon toga sam razmišljao o onome što odagnava san i vidio sam da su to briga i tuga, pa sam pomislio da su briga i tuga najjača Allahova vojska, nakon toga sam razmišljao o njihovom staništu i shvatio sam da je to srce, pa sam mislio da je srce najjača Allahova vojska, međutim, vidio sam da se srce ne smiruje bez zikra i shvatio sam da je zikr najjača Allahova vojska.''

Od ibn Amra, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:"Neka vas nipošto ne zadivljuje islam onoga, ili bilo kojeg čovjeka, sve dotle dok ne budete saznali za šta se njegova pamet zakačila."